Prosinački Thompsonov koncert u Zagrebu prošao je točno onako kako je morao proći: bez iznenađenja, ali s viškom tumačenja. Na pozornici – poznate pjesme. U publici – poznata lica. A oko svega toga – ista stara domaća buka.

Tzv. lijevi kritičari ponovno su odradili smjenu moralnih stražara. Nije važno što se dogodilo, važno je da se zna što se mislilo da će se dogoditi. Thompson je unaprijed kriv, publika unaprijed sumnjiva, a koncert unaprijed “problematičan”. Analiza je nepotrebna kad je presuda već napisana. Ironično, upravo oni koji najviše govore o fašizmu najčešće nemaju strpljenja za povjere činjenica ili analize.

S druge strane, tzv. desni zagovaratelji slavili su koncert kao da je oslobođen grad, a ne odsvirana set-lista. Svaka kritika doživljava se kao zavjera, svako pitanje kao napad na vjerovali ili ne…samu hrvatsku naciju. Ako voliš Thompsonovu glazbu – domoljub si. Ako pitaš bilo što više od toga – izdajnik. Jednostavno, pregledno i intelektualno sterilno.

U toj igri Thompson više nije izvođač nego brendirani simbol kao Coca Cola, Sony ili Iphone. Tzv. ljevica je mrzi jer postoji, tzv. desnica je brani jer postoji. Glazba je usputna smetnja, bitna rijetkima, poput mene.

Prosinački koncert, manji i zatvoreniji, mogao je biti pauza od histerije. Naravno da nije. U zemlji koja sve pretvara u kvazi- ideološki test, ni prosinac ne hladi strasti. Ovdje se ne sluša, ovdje se navija.

I zato ovaj koncert nije bio ni opasan ni veličanstven. Bio je dosadan u svojoj predvidljivosti. Pravi problem nije Thompson, nego publika izvan dvorane – ona koja se svake godine iznova svađa oko istih simbola, s istim rečenicama, bez ikakve želje da izađe iz vlastite eho-komore.

Thompson će i dalje pjevati. Tzv. lijevi će i dalje zgražati. Tzv.desni će i dalje pljeskati. A Hrvatska će i dalje glumiti da se nešto važno događa, dok se zapravo ne miče ni milimetra.