Srbiji znaju ponekad iz Međunarodne zajednice tepati da je „Faktor stabilnosti“ regije, ali sve je to diplomatski slatki rječnik jer je stvarnost potpuno drugačija.

Srbija je, od kada su je napustili zadnji Janjičari krajem 19. stoljeća i od napisanih „Načertanija“, faktor nestabilnosti ove regije. Kako je bila nekada, tako je i sada.

Srbija je danas ozbiljan faktor nestabilnosti za svoje susjede jer još uvijek dugoročno planira ostvariti projekt „Velike Srbije“. Projekt su beogradski stratezi preimenovali u „Srpski svet“. Nije šija, nego je vrat.

Srbija se intenzivno naoružava a potencijalna hipotetska mjesta budućih vojnih sukoba Srbije sa susjedima su:

1. prvenstveno Kosovo, a zatim i
2. BiH i
3. Crna Gora.

Srbija otvoreno pokazuje pretenzije prema te tri susjedne države.

Toretski je mogući ozbiljniji sukob i Makedonaca i Albanaca u Makedoniji a teško je predvidjeti moguću reakciju Srbije na taj sukob.

Srbija više ne gleda Hrvatsku kao mogućeg direktnog vojnog protivnika ali se jako trudi potkopati Hrvatsku regionalnu poziciju jer još uvijek Hrvatsku gleda kao susjeda neprijatelja kojeg treba što više oslabiti.

Nedavno se desio značajni geostrateški iskorak Hrvatske.

U ožujku 2025. tri države — Hrvatska, Albanija i Kosovo — potpisale su u Tirani Trilateralnu deklaraciju o suradnji na području obrane i sigurnosti.

Hrvatska taj potez nije povukla samostalno. Sigurno joj je iz NATO snaga sugerirano da se značajnije vojno poveže sa albanskim blokom a Hrvatska je to prihvatila. Hrvatska je već odavno vojna, kontraobavještajna i politička ekspozitura NATO snaga u bivšoj Jugoslaviji a sada je to dobilo i još jednu, novu formu.

Ovaj potez pokazuje novu stratešku konfiguraciju u jugoistočnoj Europi: dvije članice NATO-a (Hrvatska i Albanija) grade formalniju suradnju s Kosovom, što potencijalno jača Kosovo u njegovoj sigurnosnoj i političkoj poziciji.

Iako deklaracija ne predstavlja vojne bazne sporazume ili automatsku obranu (kao članstvo u NATO-u), simbolički i stvarno jača sposobnost triju zemalja da koordiniraju obrambene resurse i planove. To utječe na omjer snaga u regiji.

Za Srbiju, koja tradicionalno nastoji održati utjecaj na zapadnom Balkanu i ne priznaje Kosovo, ova suradnja se doživljava kao strateški gubitak. Povećana suradnja Kosova s NATO članicama dodatno izolira Beograd kada se radi o sigurnosnoj dimenziji Srbije.

Zagovornici suradnje tvrde da međusobna koordinacija može povećati stabilnost, smanjiti prostor za eskalaciju konflikata i unaprijediti sposobnost civilne i vojne zaštite unutar regije.

Vojna suradnja Hrvatske, Albanije i Kosova je za sada neformalna, ali strateški značajna i usmjerena je na jačanje regionalne sigurnosti, interoperabilnosti i podršku euroatlantskim integracijama. Istovremeno je i izvor političkih tenzija s Beogradom jer Srbija ne priznaje Kosovo i vidi ovo kao potencijalnu prijetnju vlastitim sigurnosnim interesima. To je i Geopolitički signal o promjenama u sigurnosnoj arhitekturi jugoistočne Europe, sa sve većom ulogom NATO članica.

Prema NATO dužnosnici Radmili Šekerinskoj, ova trojna suradnja ne ugrožava stabilnost regije i kompatibilna je s naporima za jačanje sigurnosti zapadnog Balkana. Dodala je da NATO nije direktno sudjelovao u izradi deklaracije, ali da države saveznički doprinose sigurnosti kroz druge kanale.

Također, ovaj dogovor prati i šire nastojanje Kosova da se približi NATO i EU integracijama, što je izazov zbog neprepoznatosti od strane nekih članica.

Cilj potpisane deklaracije je:

• jačanje regionalne sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Europi,
• unapređenje interoperabilnosti oružanih snaga,
• zajedničko suočavanje s sigurnosnim izazovima poput hibridnih prijetnji i drugih rizika,
• podrška euroatlantskom putu svih triju država.

Deklaraciju su potpisali ministri obrane Hrvatske, Albanije i Kosova, a formalno to nije obrambeni savez u klasičnom smislu (npr. članstvo u NATO-u), nego memorandum o suradnji s naglaskom na sigurnost i zajedničke aktivnosti.

Beograd je očekivano vrlo kritički reagirao na ovu suradnju iz nekoliko razloga. Srbija ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu i smatra ga svojom pokrajinom. Stoga je uključivanje Kosova u vojnu suradnju s NATO članicama shvaćeno kao „provokacija“.  Prema Beogradu suradnja predstavlja „opasan presedan“ koji narušava stabilnost i navodno krši Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. Srpski dužnosnici, uključujući Aleksandra Vučića i Petra Petkovića, ocjenjuju to kao prijetnju sigurnosti Srbije i zagovaraju odgovore, uključujući potencijalno jačanje srpskih vojnih kapaciteta.

Prema dostupnim informacijama, suradnja obuhvaća sljedeće:

Zajedničke vojne vježbe

Najavljen je prvi zajednički vojni trening triju zemalja tijekom 2026., kao dio provedbe deklaracije.

 Obuka i interoperabilnost

Planira se više razmjene, uključujući zajedničke obuke, akademska i stručna suradnja te jačanje vojne koordinacije.

Zajedničke nabave i logistika

Prema izvorima, zemlje razmatraju zajedničke nabave opreme (npr. zajednička narudžba vojne tehnike u SAD-u ili EU), što može smanjiti troškove i ubrzati opremanje.

Suočavanje s hibridnim prijetnjama

Deklaracija posebno navodi potrebu zajedničkog odgovora na cyber prijetnje, dezinformacije i utjecaje koji ciljaju destabilizaciju regije.