Borbena djelovanja na granici između Tajlanda i Kambodže 2025. godine razvila su se iz kratkih okršaja u višednevne operacije koje su uključivale gotovo sve rodove dviju vojski. Sukob je započeo lokaliziranim incidentima, ali se vrlo brzo pretvorio u kombinirana kopneno-zračna djelovanja znatnog intenziteta. Prvi znak eskalacije bilo je pojačano djelovanje kambodžanske topničke vatre uz samu granicu. Baterije višecijevnih raketnih bacača, poput sustava BM-21 i njihovih modernijih varijanti, premještene su u šumske predjele kambodžanskog pograničnog pojasa, gdje teren omogućava prikrivene položaje i brzu promjenu lokacije nakon ispaljenja. U početnoj fazi sukoba te su raketne baterije provodile kratke, snažne nalete kojima su pokušavale istisnuti tajlandske snage s uzvisina koje dominiraju okolišem.
Tajlandske kopnene snage ubrzo su odgovorile djelovanjem vlastitih topničkih postrojbi. Samohodne haubice, kamionske platforme s topovima kalibra 155 milimetara i vučeni topnički sustavi raspoređeni su na brdskim sektorima s kojih su mogli gađati kambodžanske raketne položaje. Topnička razmjena bila je ritmična, žestoka i gotovo neprekidna, a uzvisine oko Ta Muen Thoma i Preah Viheara pretvorile su se u ključne točke kontrole. Upravo je borba za nadmoć nad brdima bila razlog što se sukob proširio na tri ili više odvojenih sektora — svaki od njih taktički bitan zbog nadzora komunikacija i mogućnosti usmjeravanja vatre u dubinu teritorija protivnika.
Zračna nadmoć Tajlanda bitno je utjecala na tijek borbi. Prvi zračni napadi izvedeni su borbenim zrakoplovima JAS 39 Gripen. Zrakoplovi su djelovali u misijama brzog odgovora, a zatim i u planiranim udarima tijekom kojih su korištene precizno navođene bombe protiv topničkih položaja, zapovjednih točaka i skladišta streljiva na kambodžanskoj strani. Tajland je tako nastojao neutralizirati prijetnju sustava raketne topničke vatre prije no što protivnik ispali nove salve. Tajlandsko zrakoplovstvo imalo je znatnu prednost jer Kambodža nema borbene avione koji bi mogli uspostaviti kontrolu nad zračnim prostorom ili se suprotstaviti takvim napadima.
Na kopnu su se istodobno odvijali i složeniji taktički manevri. Pješaštvo obje vojske kretalo se u manjim, fleksibilnim skupinama kako bi pronašlo izloženosti protivničkih linija, presjeklo komunikacijske pravce i zauzelo mikro-lokacije s kojih se može usmjeravati topnička vatra. U šumovitim predjelima kambodžanska vojska koristila je klasičnu taktiku “udar i povlačenje”: brzo otvaranje vatre, povlačenje u zaklon i premještanje na alternativne položaje prije povratnog djelovanja Tajlanda. Tajlandske snage su, pak, nastojale zadržati stabilne obrambene linije, utvrđene rovovima i protutenkovskim preprekama, te su putem izviđačkih timova s termalnom opremom i dronovima pokušavale otkriti smjerove kretanja kambodžanskih patrola.
Dronovi su postali ključno sredstvo taktičkog nadzora. Letjeli su gotovo neprestano, omogućavajući zapovjednicima uvid u raspored topničkih baterija protivnika, kretanje pješačkih odreda ili pripremu za raketne napade. Tajland je koristio naprednije vojne dronove, dok se Kambodža u većoj mjeri oslanjala na komercijalne letjelice prilagođene za izviđanje. U oba slučaja snimke su pristizale gotovo u realnom vremenu, čime se ritam borbi ubrzao: topnička vatra mogla se usmjeriti nekoliko minuta nakon uočavanja cilja, a pješački odredi mogli su se pregrupirati kako bi izbjegli buduće napade.
Taktička djelovanja uključivala su i borbu za kontrolu cestovnih koridora. Ti su koridori bili nužni za kretanje oklopnih vozila, a njihovo osiguranje omogućavalo je brzu dostavu streljiva, ranjenika i logističkog materijala. Tajland je imao prednost jer su njegove snage raspolagale modernijim oklopnim transporterima, dok se Kambodža oslanjala na tenkove sovjetskog podrijetla i starije borbene transportere koji su bili učinkoviti u obrani iz zaklona, ali ranjivi u otvorenom prostoru. U tim borbama posebno su bili važni protuoklopni timovi, opremljeni modernim raketnim sustavima koji su često odlučivali o tome može li određeni sektor izdržati napad oklopne kolone.
Noćna borbena djelovanja dodatno su zakomplicirala situaciju. U potpunom mraku, osvjetljavajuće granate, termalne kamere i noćna optika davale su prednost onoj vojsci koja je imala bolji nadzor nad okolišem. Noću su se odvijali najdublji prodori malih postrojbi: izviđači su prilazili neprijateljskim položajima kako bi označili ciljeve za topništvo, diverzantske grupe pokušavale su presjeći komunikacijske putove, a snajperske ekipe nastojale su dezorganizirati zapovjedne točke i logističke timove.
Kako su borbe odmicale, stradali su i civili. Topnička djelovanja često su pogađala sela uz liniju razgraničenja, a zračni napadi izazivali su paniku i masovne evakuacije. Uništene ceste, prekinuti vodovodi, srušene škole i bolnice — sve to dodatno je produbilo humanitarnu krizu. Izbjegličke kolone protezale su se kilometrima, a u improviziranim skloništima ljudi su provodili dane i noći bez jasne informacije o tome kada će se moći vratiti kućama.
Sukob 2025. godine tako je postao primjer moderniziranog pograničnog rata u kojem se klasične kopnene operacije isprepliću s topničkom i raketnom vatrom, zračnim udarima, taktičkim manevrima malih postrojbi i stalnim nadzorom dronova. On je pokazao kako spor oko granice može u vrlo kratkom roku prerasti u sukob punog spektra, u kojem su taktički postupci, nadmoć u zraku i brzina donošenja odluka jednako važni kao i sama masa raspoređenih snaga.
