Rat u Nagorno-Karabahu 2020. godine ušao je u vojne udžbenike kao prvi sukob u kojem su bespilotne letjelice imale presudnu ulogu u određivanju ishoda. Sukob između Azerbajdžana i Armenije pokazao je kako suvremena tehnologija, pravilno integrirana u vojnu doktrinu, može nadomjestiti brojčanu nadmoć i promijeniti ravnotežu snaga na bojištu.
Azerbajdžanska taktika: dronovi kao okosnica ofenzive
Iz azerbajdžanske perspektive, dronovi su bili temelj cjelokupne vojne strategije. Azerbajdžan je godinama ulagao prihode iz prodaje nafte u modernizaciju oružanih snaga radi oslobođenja okupiranog teritorija, nabavljajući turske borbene dronove Bayraktar TB2 te izraelske kamikaza-dronove poput Haropa i Orbiter-1K. Ti sustavi nisu korišteni izolirano, već kao dio koordinirane kombinacije izviđanja, preciznih udara i informacijsko-psiholoških operacija.
Priprema napadnih operacija su započinjale dugotrajnim nadzorom bojišta. Dronovi su satima kružili iznad armenskih položaja, identificirajući tenkove, topništvo, zapovjedna mjesta i logističke rute. Nakon izviđanja slijedili su precizni napadi, često vođeni u stvarnom vremenu, čime su uništavani ključni ciljevi bez izravnog kontakta kopnenih snaga. Posebno važna bila je taktika sustavnog uništavanja armenske protuzračne obrane, čime je Azerbajdžan stekao gotovo potpunu zračnu nadmoć.
Kamikaza-dronovi imali su ključnu ulogu u tim operacijama. Oni su služili kao „lovci na radare“, prisiljavajući armenske sustave PZO-a da se uključe i time otkriju vlastite položaje. Nakon toga bi bili brzo neutralizirani. Ova taktika otvorila je prostor za daljnje napredovanje kopnenih postrojbi, osobito u južnom dijelu Nagorno-Karabaha, gdje je azerbajdžanska vojska ostvarila značajne teritorijalne dobitke.
Armenska perspektiva: obrana bez odgovora
S armenske strane, rat je razotkrio ozbiljne slabosti u pripremi za suvremeno ratovanje. Armenija se oslanjala na klasične obrambene koncepte, utvrđene položaje i sustave protuzračne obrane dizajnirane za borbu protiv aviona i helikoptera, a ne malih, sporih i teško uočljivih dronova. Također teren je favorizirao armenske obrambene snage.
Tijekom ofenzive armenske snage su se pokušavale prilagoditi improviziranim mjerama, poput maskiranja tehnike, premještanja položaja i ograničavanja radarskih aktivnosti. Međutim, nedostatak vlastitih borbenih dronova i suvremenih sustava elektroničkog ratovanja značio je da nisu mogle učinkovito odgovoriti na azerbajdžanske zračne operacije. Gubici u tenkovima, topništvu i ljudstvu brzo su se gomilali, što je negativno utjecalo na moral vojske i stanovništva.
Iz armenske perspektive, posebno je problematičan bio psihološki aspekt rata. Snimke napada dronova, koje je Azerbajdžan redovito objavljivao, stvarale su dojam potpune nadmoći protivnika i dodatno pojačavale osjećaj nemoći na bojištu. Rat se tako vodio ne samo oružjem, već i informacijama, slikama i snimkama sa bojišta.
Tijekom rata u Nagorno-Karabahu 2020. godine jedna od često spominjanih operacija bio je azerbajdžanski zračni udar na armenski obrambeni položaj u blizini grada Hadruta, na jugu regije. Taj napad danas se navodi kao ilustrativan primjer načina na koji su dronovi korišteni za razbijanje klasičnih kopnenih formacija.
Prema dostupnim snimkama i kasnijim analizama, armenske snage su na tom području imale utvrđeni položaj s tenkovima i topništvom, raspoređenim kako bi usporili napredovanje azerbajdžanskih kopnenih postrojbi. Položaj je bio statičan, s tehnikom zaklonjenom u prirodnim udubljenjima terena, što je odgovaralo tradicionalnoj obrambenoj doktrini.
Napad na Hadrutu
Azerbajdžanski napad započeo je zračnim izviđanjem bespilotnim letjelicama, koje su iz velike visine nadzirale područje i prenosile sliku u stvarnom vremenu. Nakon identifikacije ciljeva, uslijedio je precizan udar borbenog drona, pri čemu su prvo pogođeni tenkovi i topnički položaji na rubovima obrane. Time je armenska linija destabilizirana i prisiljena na povlačenje ili napuštanje tehnike.
Udar je imao i snažan psihološki učinak. Armenski vojnici nisu imali jasnu spoznaju odakle prijetnja dolazi, jer se dronovi često nisu mogli čuti ili uočiti na vrijeme. Snimke uništene tehnike kasnije su objavljene u azerbajdžanskim medijima, čime je napad dobio i propagandnu dimenziju.
Ovaj taktički udar kod Hadruta pokazao je ključnu promjenu u načinu ratovanja: statični položaji, nekad temelj obrane, postali su laka meta za suvremene bespilotne sustave. Upravo takvi napadi, ponavljani na više lokacija duž bojišnice, omogućili su Azerbajdžanu da postupno slomi armensku obranu i ostvari teritorijalne dobitke u južnom dijelu Nagorno-Karabaha.
Nova paradigma ratovanja
Rat u Nagorno-Karabahu pokazao je da dronovi više nisu pomoćno sredstvo, već ključni alat modernih vojnih operacija. Azerbajdžan je uspješno demonstrirao kako se bespilotne letjelice mogu koristiti za sustavno razaranje obrambenih kapaciteta protivnika, dok je Armenija postala primjer posljedica nepripremljenosti za tehnološki napredak u ratovanju.
Ovaj sukob snažno je utjecao na vojne strategije diljem svijeta. Mnoge države nakon 2020. godine ubrzale su razvoj vlastitih dronskih programa i sustava protudronske obrane. Nagorno-Karabah tako je postao simbol nove ere ratovanja, u kojoj zračna nadmoć više ne ovisi isključivo o borbenim zrakoplovima, već o malim, relativno jeftinim, ali iznimno učinkovitim bespilotnim sustavima.
