Nismo se još ohladili od nacionalno usijanog estradnjaka Thompsona, a novi estradni ideološki obojan zabavljač se ubacio u fokus medija.

Na podrugljive riječi našeg omiljenog premijera Plenkovića na račun muzičkih ostvarenja Mile Kekina:

“Igrači vape za pjesmama koje ih motiviraju i dižu. Znate što obično naše reprezentacije rade? One puste Milu Kekina. I kad čuju Milu Kekina, oni lete po terenu nakon toga. Karikiram, nastojim se našaliti”

Kekin je odgovorio snimanjem podrugljive pjesme na račun Hrvatske države.

Prisilio sam se pogledati spot iz političke znatiželje jer koliko toliko poznajem rad Mile Kekina i Hladnog Piva i, iskreno, ne slušam ih ni na radiju u autu. Ni Thompsona također.  Ali kada je politika i ideologija u pitanju, to je nešto drugo.

I pjesma i spot su kronična već toliko puta ponovljena klasika Miletovog estradnog stvaralaštva. Tekst je satiričan, muzički je pjesma osrednja punk deračina, a spot je jeftin i loš. Nikada to neće biti ničija himna jer nema kvalitetu i inovativnost koju hit zahtijeva.

Ako u svojih 30 godina muzičkog rada nije uspio napraviti pravi hit, teško da će mu to uspjeti sada, na brzaka, da Plenkiju malo „vadi mast“.

Interesantnije od riječi je sama tema spota. Samoprozvani umjetnik Labrović u tom muzičkom spotu glumi hrvatskog navijača i istovremeno Glovo dostavljača hrane.

Poruka spota je da je to hrvatski raj. Biti siromašan dostavljač i navijač hrvatske reprezentacije.

Bolje bi mu bilo da je Plenkovićevu provokaciju prešutio i nastavio svoj uspješan estradni biznis jer mu ionako u biznisu pre dobro ide.

Pa, tko je Mile Kekin

Prema dostupnim javnim informacijama Mile Kekin i njegov bend „Hladno pivo“ su karijeru počeli kao punk bend koncertom u  Kumrovcu 21. svibnja 1988.

Interesantan početak, baš u Kumrovcu.

Već tada su imali taj svoj neki specifični sladunjavi punk stil jakih gitara, vokalnog deranja, refrena koji dobro legne i ima ritam. Mučili su se poslije sa dodavanjem nekih instrumenata izvan rock kulture ili miješanja različitih stilova ali uvijek je ostao taj isti zaštitni i specifični stil socijalne satire i autosarkazma uz oštri ritam bubnja i gitare.

Njihov prepoznatljiv i autentičan stil ih je brzo gurnuo gore. Da iskoče iz punk rock hrvatskog dna i da zaplivaju po površini kao idealan komercijalan rock bend za dane piva ili novogodišnju noć.

Kumrovec ga je u životu uvijek pratio u stopu pa se tako Mile Kekin u jednoj svojoj pjesmi i osobno politički jasno smjestio u 1945.-u.

„Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.“

Bio je on svojedobno koncertno odradio i slogan „Za dom“ ali mislim da mu je „iz duše“ onaj stih vezan uz 45.

Čini mi se da je Mile Kekin uz svoj neosporni muzički talent imao i pre dobar nos za biznis jer su „Hladno pivo“ pokrili točno onaj segment muzičke zabave koji je ostao upražnjen.

Izvođači poput Prljavaca ili Majki, pravih gorostasa hrvatskog rocka, su pre veliki, tromi, neprilagodljivi ili skupi, a između njih i ostalih je bio veliki jaz ničega.

I točno tu unosnu profitnu estradnu rupu osrednjosti su zakrpali Mile i njegovo Hladno pivo. Biznis ide, pare i nagrade se broje, svi sretni. Sve u nedostatku bolje konkurencije i većeg izbora.

Vrhunac karijere im je, koliko je javno vidljivo, bio Dom sportova i 8.000 posjetitelja. Nije da nije. Tko napuni Dom sportova u Zagrebu, zaslužio je u hrvatskim okvirima slavu zvijezde… ili zvjezdice. Navodno im je jedan koncert u Beogradu bio i veći.

Mile Kekin proizvede par hitića koji naprave dobru atmosferu tamo gdje se vrte runda piva ili puca šampanjac pa onda i noge lagano zaplešu. Uz taj jaki, brzi, plesni pijani ritam, može i pogo. Ali, nema tu hita. Kamoli himne.

Već je, ako se itko sjeća, Mile Kekin pokušao napraviti nogometnu rock himnu.

Znamo koji su pravi hitovi hrvatskih reprezentacija, od one „Ja sam djevojka sa sela“, pa dalje.

Sve to dođe spontano i mora imati ono “nešto”… ono nešto što Hladno pivo i Kekin nikada nisu imali i što ih je zadržalo u njihovom malom svemiru i nikako izvan njega.

Trebao bi si Mile Kekin naći dobrog tekstopisca i dobrog skladatelja, nešto u stilu kao prave muzičke legende Oliver Dragojević i Zdenko Runjić.

Sa svojim „Zdenkom“, mogao bi Mile Kekin preskočiti zadnju prepreku da napokon odradi pravi hit i dotakne zvjezdano nebo.

Do tada, došao je Kekin do svog biznis estradnog vrha i realnih nepremostivih ograničenja.

Nema njemu dalje od prigodnih lokalnih dana piva i rock manifestacija.

I što mu fali ?

Uspio je u životu postati viša srednja hrvatska klasa sa vilom i bazenom u Istri i uhljebničkim parkingom u centru Zagreba.

Estradno je i dalje punker.

Nije Glovo dostavljač. A ni samoprozvani umjetnik.

Mile Kekin je „Ime“.

I sa kolegom po tamburi Thompsonom dijeli strast da šalje ideološke poruke  i pokušava politički djelovati.