Preopterećeni znanjem i pritiskom: zašto sve više djece u Hrvatskoj psihički puca pod teretom škole

Dijete, 7. razred osnovne škole, odlikaš, mi je pričao svoju noćnu moru.

Sanjao je da hoda sa roditeljima i mlađim bratom po šumi. Naišli su na neki jarbol i on se pokušao popeti na njega. Penjao se i penjao, ali nikako se nije mogao popeti na vrh. Roditelji su ga gledali, a on se grozničavo penjao i klizio dolje. To je postala noćna mora penjanja na jarbol koji je nedostižno visok. U sljedećem trenutku je stajao opet u šumi i shvatio da je ostao sam. Nije znao gdje su mu roditelji i nije znao kuda da ide dalje. Probudio se u plaču.

Hrvatski obrazovni sustav je napravljen kao da su sva djeca talentirana, inteligentna i marljiva i da se pripremaju za „teške“ fakultete. A „teške“ fakultete poput medicine, kemije, matematike, strojarstva ili elektrotehnike upiše i završi vrlo malo djece. Zanemarivo malo. Ja kao visokoobrazovani čovjek sam šokiran gradivom matematike, fizike ili kemije u osnovnoj školi. Pa i hrvatskog jezika ili povijesti. To što ja vidim kao gradivo osnovne škole smo mi nekada davno učili u srednjoj školi ili fakultetu. Mnoge stvari prvi puta vidim u osnovnoškolskim udžbenicima. Čemu to ? Osobno tvrdim da mi je možda 10% naučenog ikada trebalo u životu.

Da bi dijete u današnjoj osnovnoj školi imperativno imalo prosjek iznad 4.5 nužno sa njim svakodnevno moraju raditi roditelji. Današnji roditelj se na kraju pita čemu onda služi škola ako on mora sa djetetom satima pisati zadaće,izrađivati prezentacije i modele, učiti gradivo i raditi sažetke iz udžbenika jer je strašno puno činjenica u udžbeniku razbacano kao lopatom.

Osnovnoškolci i srednjoškolci sve se teže nose s količinom nastavnog sadržaja, ubrzanim tempom rada i visokim očekivanjima roditelja, pri čemu se ocjena 5 često nameće kao jedini prihvatljiv rezultat. Takva kombinacija stvara pritisak koji kod sve većeg broja djece prerasta u ozbiljne psihičke poteškoće.

Gradivo koje ne prati razvojne mogućnosti djece

Nastavno gradivo u mnogim predmetima je neusklađeno s dobi i razvojnim mogućnostima učenika. Djeca se od najranijih razreda suočavaju s apstraktnim pojmovima, velikim brojem informacija i čestim provjerama znanja, pri čemu nema dovoljno vremena za ponavljanje, razumijevanje i povezivanje sadržaja.

Prema istraživanjima učenici u Hrvatskoj provode iznadprosječno mnogo vremena u učenju u odnosu na vršnjake u brojnim europskim zemljama, dok istovremeno ne pokazuju višu razinu zadovoljstva školom. Upravo suprotno – škola se sve češće doživljava kao izvor stresa, a ne kao poticajno okruženje za razvoj.

Roditeljska očekivanja i pritisak savršenstva

Uz zahtjevan školski sustav, velik dio pritiska dolazi iz obiteljskog okruženja. Roditelji, često vođeni strahom za budućnost svoje djece, inzistiraju na izvrsnim ocjenama kao jamstvu uspjeha. U takvom ozračju prosječan uspjeh postaje neprihvatljiv, a pogreške se ne doživljavaju kao dio procesa učenja, već kao dječji neuspjeh.

Psihologinja Mirjana Krizmanić u više je navrata upozorila da djeca koja odrastaju pod stalnim pritiskom visokih očekivanja razvijaju snažan strah od neuspjeha i nisko samopouzdanje. Umjesto unutarnje motivacije, djeca uče kako udovoljiti drugima, često nauštrb vlastitog mentalnog zdravlja.

Alarmantni porast psihičkih teškoća među djecom i mladima

Posljednjih godina bilježi se zabrinjavajući porast broja djece i adolescenata s psihičkim teškoćama. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, anksiozni i depresivni poremećaji među djecom i mladima u stalnom su porastu, a sve se češće javljaju već u osnovnoškolskoj dobi.

Dječji psihijatri i školski psiholozi ističu da je školski stres jedan od glavnih okidača. Djeca se suočavaju s kroničnom tjeskobom, problemima sa spavanjem, psihosomatskim tegobama, gubitkom koncentracije i emocionalnom iscrpljenošću. U ekstremnim slučajevima dolazi do potpunog povlačenja iz školskih obaveza ili razvoja ozbiljnih psihičkih poremećaja.

Profesorica Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja, naglašava kako djeca danas odrastaju u kulturi perfekcionizma u kojoj se vrijednost mjeri isključivo postignućima. „Djeca nemaju prostor za pogrešku, a bez pogreške nema zdravog razvoja“, upozorava.

Nedostatak sustavne podrške u školama

Unatoč rastućim problemima, sustav često ne pruža pravovremenu i dostatnu podršku. U mnogim školama jedan psiholog ili pedagog zadužen je za nekoliko stotina učenika, što onemogućuje kvalitetan preventivni rad. Reakcija sustava nerijetko dolazi tek kada problemi eskaliraju – kroz pad uspjeha, izostanke, rizična ponašanja ili psihičkog poremećaja.

Djeca pritom rijetko sama traže pomoć. Strah od razočaranja roditelja, stigmatizacije ili etiketiranja dovodi do potiskivanja emocija i „glumljenja“ uspješnosti, dok se problemi gomilaju ispod površine.

Vrijeme je za promjenu prioriteta

Rješenje leži u promjeni filozofije obrazovanja. Potrebno je rasteretiti nastavne programe, smanjiti fokus na ocjene te jačati socio-emocionalne vještine djece. Škola mora postati mjesto gdje se njeguje mentalno zdravlje jednako kao i akademsko znanje.

Jednako važna je edukacija roditelja – kako bi razumjeli da ocjene nisu jedino mjerilo uspjeha i da emocionalno stabilno dijete ima daleko veće šanse za dugoročan uspjeh u životu.

Današnji osnovnoškolci i srednjoškolci u Hrvatskoj nalaze se pod dvostrukim pritiskom: zahtjevnog obrazovnog sustava i nerealnih roditeljskih očekivanja.

Posljedice su sve vidljivije kroz porast psihičkih teškoća među djecom. Ako se mentalno zdravlje učenika ne postavi kao društveni prioritet, riskiramo generacije mladih koji će školu pamtiti ne kao prostor rasta, već kao izvor trajne životne traume.

Što će ti jahta i skupi auto , ako ti je dio života psihijatar i sedativ. Od uspješnosti i bogatstva važnija je sreća i unutarnji mir