Jugoslavenska tabu tema. Čitav II svjetski rat su četnici vrlo intenzivno surađivali sa ustašama.
I sa partizanima.
Četnici 1941. uoči dizanja ustanka i pobune diljem Jugoslavije blisko surađuju sa Titovim komunistima ali 1942. mijenjaju stranu i okreću se protiv jugoslavenskih komunista. A u nevolji i oskudici, dobri su im bili i ustaše za saveznike.
Interesantno je da je četničko vodstvo većim neprijateljima tijekom II svjetskog rata vidjelo partizane od ustaša.
Najvjerojatnije se radi o problemu „dijeljenja vlastitog zajedničkog dvorišta“ sa partizanima. Ustaše su im bili vanjski neprijatelji.
Partizani su im doslovno bili unutrašnji neprijatelji.
Pola sela je za četnike, pola za partizane. Doslovno je išao brat na brata, otac na sina, Srbin na Srbina.
Formalna suradnja između četnika i ustaša postojala je u proljeće 1942. kroz niz sporazuma o borbi protiv zajedničkog neprijatelja – Partizana, što je potvrđeno iz mnogih povijesnih izvora.
Sporazume koje su potpisali četnici i vlast NDH zvuče pomalo apsurdno jer su obje strane bile potpuno suprotnih stajališta, a konfrontacije među njima bile su gotovo nepremostive, ali međusobni sporazumi dokazuju da je zbog vlastitih koristi i benefita, svaka strana bila u stanju popustiti pred ideološkim ciljevima i prihvatiti realnost.
Sporazume koje su četnički prvaci potpisali s predstavnicima vlasti NDH nisu bili jednaki onima koje su četnici na početku ustanka, a i poslije, potpisali s partizanima jer su u tim sporazumima bili ravnopravna strana, dok su u sporazumima potpisanima s NDH četnici bili u podređenom položaju jer su priznali vlast NDH te su odustali od oružane pobune i rušenja države.
Postoji desetak sporazuma četničkih komandanata i predstavnika vlasti NDH koji su imali odredbu o četničkom priznavanju vrhovništva NDH s time da njih šest tu formulaciju ima kao prvu i glavnu točku dok je u jednom sporazumu to priloženo kao zaseban dokument.
Formulacija četničkog priznavanja vrhovne vlasti NDH bila je zapisana na sljedeće naćine: priznanje je bilo izraženo kao poseban dokumen što je slučaj samo kod ugovora s odredom „Petar Kočić“ koji se stavlja na raspolaganje Hrvatskom domobranstvu pri čišćenju terena od partizana.
U drugom slučaju su četnici priznali vrhovništvo u prvoj točki sporazuma, a u trećem obliku je uz vrhovništvo stajala i formulacija kojoj četnici izražavaju odanost Paveliću. Zadnja formulacija imala je dvije verzije, u prvoj je navedena odanost poglavniku, a u drugoj je poglavnik naveden kao nositelj vrhovne vlasti.
Suradnja je bila pragmatična, taktička i lokalna, a ne temeljena na zajedničkoj ideologiji ili političkoj platformi.
Unatoč ideološkom neprijateljstvu u proljeće 1942. došlo je do niza formalnih sporazuma o suradnji između četničkih odreda i vlasti NDH.
- Mrkonjić Grad, 27. 04. 1942. – Sporazum između zapovjednika Uroša Drenovića i NDH vlasti, koji je predviđao zajedničku borbu protiv partizanskog pokreta uz jamstva za zaštitu srpskih sela i ustupke lokalnom stanovništvu.
- 23. i 28. 05. 1942. – Daljnji ugovori potpisani s različitim četničkim zapovjednicima poput Lazara Tešanovića te predstavnika ozrenskih i trebavskih četničkih odreda, gdje su četnici formalno priznali suverenitet NDH i obvezali se sudjelovati u borbama protiv Partizana.
- 15. 6. 1942. pukovnija Manjača, zapovjednik Vukašin Marčetić, snaga: oko 600 četnika
- 9. 6. 1942. odred Borje, Rade Radić, snaga 2.500 četnika
- 28.5.1942. Trebavski odred, pop SavoBožić 1.200 četnika
- 28.5.1942. Ozrenski odred Cvijetin Todić 2.500 četnika
- 14. 6. 1942. Zenički odred Golub Mitrović 1.200 četnika
- 16. 1. 1943. Rogatički odred Radoje Kosorić 200 četnika
- 27. 4. 1942. Bataljun „Petar Kočić“ Uroš Drenović 300 četnika
- 6.3. 1943 Medački odred*** Jovan 200 četnika
Prema sporazumu:
- Četnici su se obvezali voljno surađivati s NDH vlastima protiv partizanskih snaga, a NDH je zadržala zapovjednu ulogu nad zajedničkim operacijama.
- Ustaše su pak obvezale:
• isporučiti oružje i streljivo četnicima,
• pružiti medicinsku skrb ranjenim četnicima,
• omogućiti financijsku pomoć obiteljima poginulih četnika,
• povratak specifičnih Srba iz logora na zahtjev četničkih zapovjednika. - Četnici su formalno prestali djelovati kao neprijatelji NDH i priznali su vlast Pavelića i NDH.
Vlasti NDH su dobile toliko željeni mir u srpskom kraju koji su kontrolirali četnici jer NDH nije imala dovoljno snaga da i uz pomoć Njemaca i Talijana kontrolira sav taj brdoviti, loše pristupačan teren. Ustaše su očekivali da če se srpski četnici i partizani međusobno obračunavati, a ustašama olakšati situaciju.
Četnici su sa druge strane dobili garanciju da ih fašisti neće uznemiravati a da će im dostavljati logistiku, oružje i hranu. Ono što je tada četnicima bilo važno je da unište komuniste koje su tada smatrali za svoje glavne neprijatelje.
Za primjer dajemo četničkog vojvodu Radoslava Radu Radića (1890–1946).
Radoslav Rade Radić (1890–1946) je bio prvo partizanski komandir čete. Prije rata je bio član Komunističke Partije Jugoslavije.
Partizanski ustanak koji predvodi Radoslav Radić
Radić je bio partizanski komandant Jošavske čete tokom ustanka protiv NDH 1941. godine, a kasnije postaje zamjenik političkog komesara 4. krajiškog partizanskog odreda.
Radić je ubrzo organizirao četnički puč u partizanskom odredu i pokolj svojih suboraca od kojih su neki bili viđeniji i poznati komunisti.
Poslije poznati jugoslavenski funkcionar i partizan Kosta Nađ zapisuje:
31. marta oko 16 časova smo odjahali iz Jošavke. U Jošavičkoj četi nismo primetili nikakvo previranje, iako je nekom prilikom bilo govora o sumnjivim vezama Radićevog prijatelja. No, ni on, ni itko drugi nije do kraja marta petokraku zamenio kokardom.
U noći između 31. 03. i 1. 04 1942. godine, bivši partizanski komandir Rade Radić je organizirao napad na Štab 4. krajiškog partizanskog odreda i bolnicu u selu Jošavki.
Zavjerenici su u partizanskoj bolnici poklali oko 20 ranjenih partizana, među kojima i načelnika Operativnog štaba za Bosansku krajinu dr. Mladena Stojanovića, vođu ustanka na Kozari i sekretara OK KPJ za Banju Luku Milana Ličinu i člana PK SKOJ-a za BiH Rajka Bosnića, poslije narodne heroje.
Prema partizanskim izvorima, Rade Radić je u to vreme već bio povezan s njemačkim štabom, odnosno Gestapom, u Banjoj Luci. Nakon pokolja u Jošavki, pominje se još jedan pokolj ranjenika koji su tokom 4. mjeseca 1942. godine izvršili četnici Lazara Tešanovića i Radе Radića, kada su ubili 70 ranjenih partizana.
Prelazak u četnike
Nakon prelaska u četnike, postavljen je za člana Nacionalnog komiteta Draže Mihailovića. Formiranjem Glavnog štaba bosanskih četnika na konferenciji održanoj 21. 07. 1942. godine u mestu Jošavka kod Banjaluke, za komandanta ovog štaba bio je izabran Radoslav Radić. Tako su se četnički odredi na teritoriji zapadne Bosne u isto vrijeme našli pod komandom Radićevog i Birčaninovog štaba.
Major Dragoslav Račić (pseudonim »Đorđo«) obavještava Dražu Mihailovića 13. avgusta 1942. o postavljenju vojvode Radoslava Radića na čelo Glavnog štaba Bosanskih četničkih odreda:
Saradnja sa NDH i okupatorom
Na velikom sastanku bosanskih četnika, kojem je prisustvovao i Rade Radić, dogovoreno je da “nakon 10 mjeseci borbe” priznaju NDH.
Vojvoda Radić je 9. 05. 1942. godine, kao zapovjednik četničkog odreda »Borja«, potpisao je sporazum o saradnji sa vlastima NDH i zajedničkoj borbi protiv partizana.
Prvi veliki angažman Radićevih četnika bio je bitka na Kozari, gdje su pomagali njemačkim i hrvatskim snagama.
U ofanzivi na Kozaru je sudjelovalo oko 2000 četnika iz odreda Rade Radića, Vukašina Marčetića i Uroša Drenovića, koji su korišćeni uglavnom za zaprečavanje i lokalne napade. Tokom napada na kozarske ustanike i civile Rade Radić je iskazao veliku kooperativnost i subordinaciju prema jedinicama Vermahta i NDH, što je kasnije bila jedna od stavki u optužnici protiv njega.
Nakon bitke na Kozari, 27. 07. 1942. vojvoda Radoslav Radić u dopisu poslatom županu Velike župe Sana i Luka moli za sastanak, kako bi došlo do regulacije nekih spornih pitanja vezano za osnivanje Glavnog štaba Bosanskih četničkih odreda, o čemu je obavijestio vlasti Nezavisne Države Hrvatske.
Izvještaj 114. lovačke divizije za 5. mjesec 1943. godine:
12. 5: Završena operacija operacija „Ulrich“.Kod Kamenice borba sa partizanima jačine čete. Neprijatelj imao 16 mrtvih. Odbijen napad na Jasenovac. Gubici neprijatelja: 30 mrtvih, naši: 2. Poslje završetka operacije „Ulrich“ izbrojano je kod neprijatelja 39 mrtvih, 33 su zarobljena i uništeno skladište u barakama.
13. 5: Partizanska grupa, jačine 1000 ljudi, zauzela je Staro Selo i prekinula put dotura za V. Kladušu. U rejonu V. Jasenice odbačena je na istok partizanska grupa jačine čete. Neprijatelj imao 18 mrtvih.
14. 5: S obje strane Starog Sela snažne borbe.
16. 5: Kod Starog Sela su uz podršku avijacije naneseni neprijatelju teški gubici. U rejonu Divan, 21 km istočno od Banje Luke, odbačen je na jug neprijatelj jačine bataljona uz podršku četnika (Radića). Neprijatelj je imao 59 mrtvih. Sopstveni gubici: 3 mrtva.
17. 5: Istočno od Starog Sela slomljen otpor neprijatelja koji je imao 14 mrtvih.
18.5: U G. Podgradcima zarobljeno 7 partizana, od kojih su 4 žene. Južno od Starog Sela, neprijatelj imao 7 mrtvih. Neprijatelj, istočno od Banje Luke, odbačen na istok. Imao 13 mrtvih i mnogo ranjenih.
Iz dnevnog izvještaja 369. hrvatske (pješadijske) divizije za 22. 06. 1943, može se zaključiti da je borbeno djelovanje Radićevih četnika sa osovinsko-kvislinškim snagama nastavljeno u punom obimu:
II hrvatski korpus izvještava: Komunistička grupa se nalazi na području sela Skatavice (8 km sjeverozapadno od Kotor Varoši). Njeni dijelovi napreduju do s. Bebe i Klupe (18 i 16 km zap. od Teslića). Iza ovih komunističkih snaga napreduju: Nijemci i borjanski četnici–suborci u pravcu Skakavaca (17 jugozap. od Prnjavora) prema planini Uzlomac.
Kakva je uloga namijenjena vojvodi Radiću od strane Vrhovne komande JVuO i generala Mihailovića, zorno svjedoči i depeša majora Zaharija Ostojića upućena 20. jula 1943. godine kapetanu Borivoju Mitranoviću, delegatu Vrhovne komande za Zapadnu Bosnu:
Radić neka vodi politiku sa Nemcima i Hrvatima, samo im ništa ne verovati, a odrede sačuvati po svaku cenu, izbegavajući borbu sa Nemcima. Niko od oficira i komandanata da ne razgovara sa Nemcima, nego da sve svršava Radić, kome vi dajte instrukcije. Dok ne uništimo boljševike, koji su neprijatelj broj jedan, prema svima ostalima voditi politiku.
Radićevi četnici su pomagali ustašama i Njemcima i prilikom eksploatacije drveta. Poslje prvih neuspjelih pregovora vođenih u 7. i 8. mjesecu 1942. godine sa predstavnicima NDH, posredstvom Nemaca postignut je sporazum između Glavnog štaba bosanskih četnika i vlasti NDH o isporuci drveta iz rejona Teslića. O ovom sporazumu je Radić obavestio komandanta bataljona “Tankosić”, čiji su četnici bili određeni da obezbjede eksploataciju drveta:
Potpisanim ugovorom između četničke komande ‘Borja’ sa jedne i hrvatskih vojnih vlasti i uprave Destilacije drveta s druge strane, u tački 5. predviđeno je da Komanda bosanskih četničkih odreda izda odobrenje da li da se drvo pusti ili ne, te na osnovu toga naređujem: 1. Destilaciji drveta saopštite da se za svaki prostorni metar drveta prilikom izvoza ima da plati za balvane 30 kuna (trideset kuna), a za cepanice po 20 kuna.
Za ove usluge četnici su dobijali novac, oružje i municiju u manjim količinama. Pošto je naoružanje bilo jedan od osnovnih problema sa kojim su se četnici suočavali jer je ono u prvom redu zavisilo od pomoći Nemaca i NDH, Radoslav Radić je zahtevao u uputstvima potčinjenim komandama da od Nemaca i NDH traže “da se prvenstveno dobije oružje i municija, jer im je potrebna za borbu protiv partizana (komunista)“.
Napad na Mrkonjić-Grad (1944)
Iz depeše generala Draže Mihailovića (pseudonim »Hans«) od 4. maja 1944. godine, postaje jasno da je komandant JVuO bio upoznat sa kontinuiranom suradnjom Drenovićevih i Radićevih četničkih jedinicâ s njemačkim okupacionim trupama i vlastima NDH:
Drenović zauzeo Mrkonić. Vrbaska brigada zauzela Kotor Varoš. Rade Radić pregovara sa ustašama o priznanju N. D. H. – General Dragoljub Mihailović
22. aprila iste godine, Mrkonjić-Grad su, uz četničku pomoć, zauzeli dijelovi njemačkog 13. SS puka, potisnuvši dijelove Prve proleterske brigade NOVJ.
Kako su na kraju završili:
– Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima
Četnički vojvoda Radoslava Rade Radić osuđen je na smrt i streljan 1946. godine, kao ratni zločinac i suradnik okupatora.
Sjećanje na Vojvodu Radića:
Godine 2002. na Ravnoj gori, selo Skatavica, opština Čelinac, podignut je spomenik Radetu Radiću i njegovim saborcima.
Ulica u Banjaluci nosi njegovo ime.
