Dok se dio srednje i istočne Europe posljednjih desetljeća profilirao kao magnet za strana ulaganja, Hrvatska se često percipira kao zemlja s izraženom antiinvesticijskom klimom. Iako formalno dijeli isti institucionalni okvir kao članica Europska unija, rezultati po pitanju privlačenja kapitala i otvaranja novih proizvodnih pogona značajno zaostaju za nekim susjedima.

U čemu je problem?

1. Birokratske barijere i pravna nesigurnost

Jedan od ključnih razloga jest kompleksan i spor administrativni sustav. Dobivanje građevinskih dozvola, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i ishođenje raznih suglasnosti često traje znatno dulje nego u zemljama poput Slovenije, Srbije, Mađarske i dr.

U tim državama investitori često dobivaju institucionalnu podršku kroz posebne državne agencije koje vode projekte “od ideje do realizacije”. U Hrvatskoj je investitor nerijetko prepušten sam sebi.

Dodatni problem predstavlja pravna nesigurnost. Česte izmjene zakona, neujednačena sudska i upravna praksa i dugotrajni sudski postupci stvaraju percepciju rizika. Kapital traži predvidivost – a bez nje investicije odlaze drugdje.

2. Porezna politika bez jasne strategije

Iako porezno opterećenje u Hrvatskoj nominalno nije najviše u susjedstvu, investitori često ističu nestabilnost poreznog sustava i izostanak dugoročne strategije. Uistinu hrvatski porezni sustav je iznimno regresivan odnosno usmjeren na osobe sa nižim dohotkom i financiranje kroz poreze na potrošnju, PDV i trošarine. Suprotno tome, zemlje poput Irske – Irska – izgradile su prepoznatljiv investicijski model temeljen na stabilnoj i konkurentnoj poreznoj politici.

Kod nas se porezne izmjene često donose parcijalno i bez jasnog industrijskog fokusa. Nedostaje dugoročna vizija izvan turizma: želimo li uz turizam biti industrijska, tehnološka, ili barem logistička ekonomija?

3. Društvena percepcija kapitala i poduzetništva

U javnom prostoru često prevladava skepsa prema velikim investitorima. Strane kompanije nerijetko se dočekuju s nepovjerenjem, uz strah od “rasprodaje obiteljskog srebra”. Takav diskurs stvara politički oprez, a ponekad i otvoreni otpor projektima.

Za razliku od toga, primjerice Srbija ili Mađarska aktivno grade narativ o investitorima kao partnerima razvoja, nudeći subvencije, porezne olakšice i infrastrukturnu podršku.

4. Oslanjanje na turizam umjesto diverzifikacije

Hrvatska ekonomija snažno je oslonjena na turizam, što smanjuje pritisak za razvoj proizvodnog i izvoznog sektora. Dok turizam donosi brzi u suštini neoporezivi prihod, on ne generira istu razinu tehnološkog transfera i industrijske modernizacije kao izravna strana ulaganja u proizvodnju. Prosječna razina dohotka je niska, ali i takva treba biti za gospodarstvo usmjereno na turizam. Turizam zahtjeva jeftinu i neobrazovanu radnu snagu, kao i porezno neopterećenje prihoda iz turizma.

Zemlje srednje Europe su kroz industrijske zone i izvozno orijentirane tvornice izgradile snažnu industrijsku bazu, čime su podigle produktivnost i plaće, imaju bitno niži demografski pad broja stanovnika.

5. Nedostatak radne snage i demografski pad

Iseljavanje radno sposobnog stanovništva dodatno smanjuje atraktivnost zemlje. Investitori ne traže samo porezne olakšice, nego i kvalificiranu radnu snagu.

Prema podacima Svjetska banka, demografski trendovi u Hrvatskoj među najnepovoljnijima su u EU, što dugoročno ograničava gospodarski potencijal. Politika kontroliranog uvoza stanovništva iz Afrike i Azije barem za sada smanjuje učinak nedostatka jeftine radne snage.

6. Postoje i pozitivni primjeri – ali su iznimke

Uspjesi poput tvrtke Rimac Automobili pokazuju da Hrvatska ima znanje i inovativni potencijal. Međutim, takvi primjeri češće su rezultat individualne upornosti nego sustavno izgrađenog investicijskog okruženja.

Ključno pitanje ostaje: može li država stvoriti okvir u kojem će uspjeh postati pravilo, a ne iznimka?

Problem nije u geografiji, nego u sustavu

Hrvatska ima članstvo u EU, eurozonu, dobar geostrateški položaj i relativno kvalitetnu infrastrukturu. No investicijska klima ne ovisi samo o formalnim prednostima, već o:

• brzini i učinkovitosti institucija
• stabilnosti zakonodavstva
• jasnoj razvojnoj strategiji izvan turizma
• društvenom odnosu prema investicijskom kapitalu

Dok susjedne države aktivno konkuriraju za svaki veći projekt, Hrvatska često ostavlja dojam birokratske tromosti i političke ambivalentnosti prema investicijama.

Ako se želi promijeniti trend, potrebna je jasna poruka: investitori su dobrodošli – ali uz transparentna pravila, brze procedure i dugoročnu strategiju razvoja izvan turizma.

U suprotnom, kapital će i dalje birati druge destinacije u regiji koje su odlučnije u privlačenju ulaganja i čuvanju vlastitog stanovništva.