Građanski rat u Americi je vrlo malo vjerojatan. U sferi hipoteze i fantazije.

Trenutni sukobe i prosvjedi u Sjedinjenim Američkim Državama su eskalirali nakon što su savezni agenti za imigraciju (ICE / federalni agenti) u Minnesoti ubili nekoliko građana tokom provođenja imigracijskih operacija. To je dovelo do protesta i tenzija širom zemlje koje su ponekad uključivale i nasilnije konfrontacije između prosvjednika i saveznih snaga.

Trenutna situacija

• Savezni agenti su ubili 37-godišnjeg Alex Prettija u Minnesoti tokom imigracijske operacije, što je izazvalo snažne proteste zbog spornog korištenja sile. Pretti je, prema nekim snimkama, bio nenaoružan i držao telefon kad su agenti pucali, iako federalni dužnosnici tvrde da je bio naoružan.
• To je drugi fatalni incident u nekoliko tjedana u kojem su savezni agenti pucali na civila u Minnesoti, nakon ranijeg slučaja u kojem je smrtno stradala Renée Good, što je dodatno potaknulo proteste i političke osude.
• Protesti su se proširili i na druge gradove i uključuju zahtjeve za većom odgovornošću federalnih agencija i reformom imigracijske politike.

Zašto dolazi do takvih sukoba i kako ih sociološki i psihološki razumjeti ?

Prema zadnjim američkim anketama više od 50% američkih građana smatra da Trumpovi ICE agenti koriste prekomjernu silu i da je Trumpova antiimigracijska politika loša. Manji dio od njih je spreman i otvoreno izaći na ulicu i aktivno podržati prosvjede. Ti pokazatelji ukazuju da nezadovoljstvo prema Trumpovoj politici u Americi ima ogroman potencijal i nije zanemariv.

Zašto prosvjednici ulaze u konflikt sa ICE agentima?

1. Duboke političke i moralne podjele

U SAD-u imigracijska politika je snažno politički polarizirana. Dio stanovništva vidi stroge imigracijske operacije kao nužne za zaštitu zakona,

dok drugi smatraju da su takve operacije nepravedne, rasističke i destruktivne za zajednice.

Kada se takve različite vrijednosti sudare, tenzije eskaliraju. Prosvjednici vjeruju da su imigracijski agenti agresivni prema marginaliziranim skupinama i stoga ih žele zaustaviti neposrednom akcijom — čak i ako to znači rizik od sukoba. To je često motivirano osjećajem nepravde i moralne hitnosti da se zaustavi ono što smatraju sistemskim zlom. Socijalna psihologija pokazuje da kada ljudi percipiraju da su osnovna prava ugrožena, spremni su sudjelovati u riziku čak i kada postoji potencijalna fizička opasnost

2. Efekt eskalacije i emocionalna intenzivnost

Smrt civila tijekom policijskih ili federalnih akcija djeluje kao emocionalni okidač. Kada su tisuće ljudi svjedoci ili čuju o takvim incidentima, to potiče snažne emotivne reakcije kao što su bijes, tuga i osjećaj urgentnosti. U takvom stanju ljudi su skloniji impulzivno reagirati, uključujući konfrontaciju — osobito ako osjećaju da mirni protesti nisu doveli do promjena. (Fenomen “emocionalne eskalacije” u sociologiji)

3. Identifikacija s načinom života i zajednicom

Za mnoge prosvjednike ovo nije samo politička tema: to je osobna ili identitetska borba. Zajednice koje su iskusile deportacije, nasilje ili percepciju diskriminacije snažno se solidariziraju i osjećaju potrebu aktivno se suprotstaviti takvim silama. To može povećati sklonost riziku kad se osjećaju da je ugrožen njihov moralni identitet.

Zašto federalni agenti reagiraju grubo?

1. Trening i protokoli oružanih snaga

ICE i druge federalne agencije su trenirane kao oružane službe reda i zakona. U okviru standardnih policijskih protokola, uporaba sile se često opravdava procjenom “ugroženosti službenika ili javnosti”. U kontekstu nasilnih ili kaotičnih situacija, sve što agent percipira kao prijetnju može biti interpretirano kao razlog za eskalaciju sile. Iako ove procjene nisu savršene i sporne su u javnoj sferi, one su temelj proceduralnih standarda u SAD-u.

2. Strah agenata od gubitka kontrole nad kritičnom situacijom i sudska potpora tom postupanju

Federalni agenti i njihove nadređene često su pravno i profesionalno odgovorni za zaštitu sebe i kolega. Korištenje sile se u SAD-u često brani na sudu ako agent vjeruje da je bio ugrožen. To stvara okruženje u kojem agenti mogu brzo reagirati na potencijalnu prijetnju, čak i kada je situacija nejasna ili kontraverzna — što dovodi do tragedija poput onih u Minnesoti.

3. Sustavna i institucionalna dinamika Trumpove administracije  i potpora

Kad državna politika prioritizira strože provođenje zakona i imigracijsku represiju u politički polariziranom okruženju, to može poticati agresivnije taktike unutar agencija kao što je ICE. Kad politika i retorika legitimiraju čvrstu liniju, agenti i nadređeni mogu osjetiti pritisak da djeluju snažno, što dovodi do eskalacija koje inače ne bi nastale u manje napetom okruženju.

Ukratko: sociološki i psihološki uzroci

Trenutna situacija s prosvjedima protiv ICE-a i sukobima s agentima u SAD-u — vrlo je daleko od opasnosti da preraste u pravi unutarnji oružani građanski rat.

To ne znači da nema potencijalne eskalacije nasilja, nego da šanse za široki oružani sukob unutar SAD-a ostaju niske u kontekstu trenutnih događaja.

Trenutni kontekst — protesti i sukobi

Prema najnovijim izvješćima, u SAD-u su deseci tisuća ljudi izašli na ulice u nizu gradova (Minneapolis, San Francisco, New York i drugi) prosvjedujući protiv ponašanja savezne imigracijske službe ICE, uključujući incident u kojem je federalni agent ubio ženu u Minnesoti. Prosvjedi uključuju mirne marševe, ali i povremene sukobe s policijom i saveznim snagama, što uključuje hapšenja i upotrebu suzavca.

U nekim gradovima savezne vlasti su čak najavile raspoređivanje Nacionalne garde kako bi se “zaustavilo nasilje” i zaštitile operacije provođenja zakona, što sam predsjednik SAD-a i njegovi saveznici zastupaju kao legitimnu reakciju na “bezakonje”.

Kolike su šanse za eskalaciju u širi oružani sukob ili građanski rat?

1. Društveno-politički razlozi zbog kojih je to malo vjerojatno

Većina stručnih analiza konflikata i javnog mišljenja sugerira da, iako neke skupine i individue unutar SAD-a mogu izraziti očekivanja ili čak želju za građanskim ratom, takva percepcija ostaje marginalna i nije dominantna među većinom građana. Prema američkim istraživanjima, mali postotak stanovništva snažno vjeruje da će doći do građanskog rata u narednim godinama (ispod 10 %), a oni koji to misle najčešće su u manjim, ideološki ekstremnim skupinama.

U društvu koje broji preko 330 milijuna ljudi, široki oružani sukob zahtijevao bi znatno širi i snažniji mobilizacijski kapacitet nego što ga trenutno pokazuju protestna kretanja.

2. Institucionalna stabilnost i kontrola oružanih snaga

U SAD-u ključne kontrolne točke državne vlasti — uključujući oružane snage (vojska), saveznu i državnu policiju, nacionalnu gardu i pravosudni sustav — ostaju lojalne ustavnom poretku. Te institucije ne prelaze na stranu jedne ili druge frakcije kao organizirane “paravojne” snage, što je jedan od ključnih znakova kada se unutarnji sukobi pretvore u rat. Iako neke vojnice mogu biti raspoređene u gradove da podrže mir i red, to nije isto što i prelazak na stranu u oružanom građanskom ratu.

3. Protesti, a ne oružana gerila

Trenutni prosvjedi uključuju različite skupine, ali one su uglavnom mirne ili lokalno usmjerene i ne predstavljaju organiziranu oružanu silu. Sporadični sukobi s policijom i saveznim agentima mogu se dogoditi, ali to je daleko od koordinirane oružane pobune protiv države. Protesti nemaju strukturu, zapovjednu kontrolu ili resurse potrebne za dugotrajni oružani sukob.

4. Što bi predstavljalo “eskalaciju” u oružani sukob?

Esklacija bi značila prelazak granice od prosvjeda i civilnih nereda u organizirano, dugotrajno oružano suprotstavljanje složenim strukturama sile i druge strane. To bi obuhvaćalo:

• Formiranje paravojnih ili pobunjeničkih skupina s jasnim ciljevima i zapovijedanjem.
• Konkretnu oružanu strategiju protiv državnih institucija (npr. saveznih snaga).
• Sustavno preuzimanje teritorija ili kontrole nad infrastrukturom.

Za sada ni jedna od tih radnji nije prisutna u SAD-u na nacionalnoj razini u vezi s ovim prosvjedima.

Tko bi se eventualno borio ako bi eskaliralo?

Ako bi do bilo kakve ozbiljnije oružane eskalacije došlo, najvjerojatnije bi sukob ostao fragmentiran i lokaliziran bez šire nacionalne mobilizacije. Mogući aspekti takvog hipotetičkog sukoba (koji je i dalje malo vjerojatan):

• Savezne i državne sigurnosne snage (policija, federalni agenti, Nacionalna garda) koje djeluju na uspostavi reda.
• Civilne milicije ili ekstremističke grupe s oba kraja političkog spektra, ako bi se radikalizirale — ali to ne bi bio jedinstven front; bile bi to disperzirane i male skupine bez centralnog vođenja.
• Lokalne zajednice i prosvjednici koji ostaju mirni ili se bore samo protiv konkretnih postupaka policije, ali bez jasnog cilja rušenja države ili uspostave alternativnog sustava.

Ukratko, takav “rat” ne bi bio organizirani građanski rat kao u historijskim sukobima (npr. američki građanski rat 1861-1865), nego fragmentirani lokalni sukobi koji uključuju ekstremne skupine s marginalnim utjecajem na ukupnu situaciju.

Zaključak — kakva je realna opasnost?

• Vjerojatnost širokog oružanog građanskog rata u SAD-u u poveznici s trenutnim prosvjedima protiv ICE-a ostaje vrlo niska.
• Protesti mogu i dalje dovoditi do lokalnih sukoba i nasilnih incidenata, ali ti sukobi nemaju sustavnu strukturu koja bi dovela do eskalacije u rat.
• Sustav institucija, pravnog poretka i sigurnosnih snaga u SAD-u i dalje ostaje stabilan i kontrolira situaciju na nacionalnoj razini, što snažno smanjuje rizik od šire građanske eskalacije.