Sada Srbija mora platiti visoku cijenu dosadašnje politike sa svima i nikim. Došli su računi na naplatu, a vjerovnici su igrači sa kojima se nije pametno šaliti.
Vanjska politika Srbije pod vodstvom Aleksandra Vučića često se opisuje metaforom „sjedenja na četiri stolice“. Riječ je o pokušaju istodobnog održavanja dobrih odnosa s četiri međusobno suprotstavljena geopolitička aktera: Europskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom i Kinom.
Taj model godinama se predstavljao kao dokaz političke vještine, suverenističkog pristupa i pragmatičnog balansiranja u složenom međunarodnom okruženju. Često se uspoređivala sa Titovom politikom „nesrvrstanih. No pitanje koje se danas postavlja jest: je li ta politika bila dugoročno realna i promišljena, te kakve je rezultate u konačnici proizvela?
Smisao politike „četiri stolice“
Osnovna logika ove politike bila je maksimizacija koristi uz minimiziranje obveza.
Prema EU, Srbija se formalno obvezala na europske integracije, koristeći fondove, trgovinske povlastice i političku legitimaciju.
Prema SAD-u, vodila se selektivna suradnja, osobito u sigurnosnim i regionalnim pitanjima, uz izbjegavanje otvorenog svrstavanja.
Rusija je služila kao strateški oslonac u pitanjima Kosova, energetike i unutarnje političke legitimacije,
dok je Kina nudila financiranje infrastrukture, investicije bez političkih uvjeta i simboliku „alternativnog globalnog poretka“.
U kratkom i srednjem roku, takav pristup omogućio je Vučiću snažnu unutarnju poziciju. Mogao je domaćoj javnosti predstavljati sebe kao lidera koji „razgovara sa svima“, uvažen je od svih, čuva nacionalne interese i ne podliježe pritiscima.
Vučićev režim je tu politiku volio javno prikazivati kao suverenističku i protivnu vazalnoj.
Dugoročna realnost i razina promišljenosti
Iako je politika balansiranja u međunarodnim odnosima poznata i legitimna strategija manjih država, Vučićev model imao je ozbiljna strukturna ograničenja i nedostatke. Imao je kratkoročni plan i bio je bez dugoročnog cilja. Politika se vodila od danas do sutra.
Prije svega, nije bio utemeljen na jasno definiranom krajnjem strateškom cilju. I sa tim nepostojanjem konačnog cilja prema kojem Srbija ide, otvarao se sve veći raskorak između realne pozicije i očekivanja Srbije i onoga što su od nje očekivali različiti puno jači vanjskopolitički partneri.
Srbija je formalno ostala kandidat za članstvo u EU, ali bez stvarne spremnosti da uskladi vanjsku i sigurnosnu politiku s Bruxellesom.
Oslanjanje na Rusiju i Kinu temeljilo se više na političkoj simbolici nego na realnoj ekonomskoj ili sigurnosnoj alternativi europskom okviru.
Ključni problem ove politike postao je očit i eskalirao je nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Globalni poredak ušao je u fazu oštre polarizacije u kojoj prostor za „neutralno balansiranje“ rapidno nestaje. Za razliku od ranijih razdoblja, Zapad je počeo jasno zahtijevati opredjeljenje, osobito od zemalja koje formalno teže članstvu u EU. Time je politika četiri stolice iz pragmatične taktike postupno prerasla u izvor strateške vanjskopolitičke konfuzije.
Vučićeva politika je bila donekle isplativa u taktičkom smislu na „dnevnoj razini“, ali katastrofalno loše osmišljena kao dugoročna strategija u svijetu koji se ubrzano fragmentira.
Rezultati politike danas
Danas su rezultati vidljivi. Srbija je ostala izvan sankcija Rusiji, ali je time ozbiljno narušila povjerenje ključnih europskih partnera.
Proces eurointegracija faktički je zamrznut, ne toliko formalno koliko politički.
Istodobno, Rusija, opterećena vlastitim ratom i međunarodnom izolacijom, više nije u poziciji pružiti Srbiji stvarnu stratešku zaštitu.
Kina ostaje važan ekonomski partner, ali njezin angažman nikako ne može nadomjestiti institucionalni i tržišni značaj EU.
Unutarnje, politika balansiranja sve se teže prodaje kao uspjeh. Manevarski prostor se sužava, a Srbija se nalazi u stanju permanentnog pritiska.
Izlazne strategije Srbije
Srbija danas ima nekoliko mogućih izlaznih strategija, od kojih nijedna nije bez ogromne političke cijene i velikog rizika unutrašnjih kriza.
Prva je jasno europsko opredjeljenje, uključujući usklađivanje vanjske politike s EU i postupno distanciranje od Rusije. To bi otvorilo put deblokadi pregovora i dugoročnoj stabilnosti, ali bi zahtijevalo ozbiljne unutarnje političke promjene i suočavanje s dijelom javnosti te suočavanja sa Kinom i Rusijom, pa i Amerikom, kojih bi se Srbija morala jasno odreći.
Druga opcija je produbljivanje politike „strateške autonomije“, uz pokušaj redefiniranja neutralnosti. Međutim, u postojećem međunarodnom kontekstu, ova opcija postaje sve manje održiva i nosi rizik daljnje izolacije.
Treća, najmanje izgledna, ali teorijski moguća opcija jest otvoreno svrstavanje uz alternativni blok predvođen Kinom i Rusijom. Takav izbor imao bi teške ekonomske i političke posljedice te bi značio trajno udaljavanje od europskog institucionalnog okvira.
Vučićeva politika „četiri stolice“ bila je uspješna kao kratkoročna taktika preživljavanja i konsolidacije vlasti, ali se pokazala neodrživom kao dugoročna vanjskopolitička strategija. Kao zajam koji je uzet i potrošen, a sada ga treba vratiti sa kamatom. Promijenjeni globalni odnosi snaga ogolili su njezina ograničenja. Srbija se danas nalazi pred nužnošću izbora koji se godinama odgađao.
Pitanje više nije kako sjediti na više stolica, nego na kojoj uopće ostati.
