Bio sam na Kubi. Krasna i egzotična zemlja i jedna od rijetkih živućih komunističkih dinosaura. Ušao sam u jedan lokalni mali muzej. Dva kata, svaki kat ima pet šest soba sa izloženim muzejskim eksponatima. Ništa posebno, lokalno ali slatko. Ono što me iznenadilo je da su u svakoj drugoj sobi na stolici sjedili čuvari ili čuvarice i gledali kroz prozor ili znatiželjno u nas turiste. Nisam vidio ništa posebno vrijedno u tom muzeja da im treba toliko čuvara u tako malom i osrednjem muzeju. Bili su po svuda. Sjetio sam se Jugoslavije.
Stopa nezaposlenosti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) i fenomen tzv. “izmišljenih radnih mjesta”:
Službeni statistički podaci o nezaposlenosti
U socijalističkoj Jugoslaviji stopa nezaposlenosti javno je prikazivana kao niska ili zanemariva — djelomično zbog političkog interesa vlasti da pokaže „punu zaposlenost“ u socijalističkom društvu. Ipak, stvarni podaci iz službenih statistika pokazuju drugačiju sliku:
Po nekim izvorima, stopa nezaposlenosti u 1970-ima i 1980-ima često je bila između 9 % i 13 %, a osamdesetih je narasla na oko 15-16 %.
Te brojke varirale su znatno među republikama: npr. u Sloveniji službena stopa je bila niža (4,8 % 1988.), u Hrvatskoj oko 8,5–8,6 %, dok su Bosna i Hercegovina i Srbija imale znatno veće stope (20,6 % i 16,8 %).
Ove službene brojke i dalje potiču rasprave među ekonomistima jer su statističke metodologije i politička interpretacija često širile nesigurnost oko stvarne razine nezaposlenosti.
Latentna (skrivena) nezaposlenost
U poljoprivredi su mnogi ljudi bili formalno „zaposleni“ jer su članovi obitelji na selu bili statistički uključeni kao radna snaga — iako nisu aktivno radili ili su bili slabo produktivni. Procjene sugeriraju latentnu nezaposlenost u poljoprivredi od oko 1,4 milijuna ljudi u osamdesetima.
Osobe koje nisu službeno evidentirane
Uz službeno registriranih preko milijun nezaposlenih sredinom osamdesetih, postojalo je još stotine tisuća ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili evidentirani na Zavodu za zapošljavanje, što dodatno povećava stvarnu nezaposlenost.
Migracije i rad u inozemstvu
Otvaranje granica sredinom 1960-ih dovelo je do masovnog odlaska radnika na zapad, što je umanjilo broj osoba u evidencijama nezaposlenih — ali ne i stvarnu potražnju za radnim mjestom.
„Izmišljena radna mjesta“ i zapošljavanje viška radne snage
Mit o punoj zaposlenosti
Jugoslavenski državni sustav često je propagirao ideju “pune zaposlenosti” — društvenog i političkog cilja gdje „svi imaju posao“. U stvarnosti, taj koncept bio je politička konstrukcija, a ne odraz realnih tržišnih uvjeta.
Što su „izmišljena radna mjesta“?
U praksi, mnoge velike državne firme i institucije zapošljavale su radnike ne prema realnim ekonomskim potrebama, nego kako bi statistički smanjile nezaposlenost.
Ta radna mjesta su često imala nisku produktivnost, bila su višak radne snage ili jednostavno nisu postojala u smislu produktivnog rada — ljudi su formalno bili zaposleni, ali stvarno su imali mali angažman. Takvi oblici zapošljavanja služili su kao socijalni amortizer — ne toliko radi ekonomskog razvoja, koliko radi održavanja socijalnog mira i legitimnosti vlasti.
Višak radne snage i industrijska neefikasnost
Umjesto da tržište rada spontano alocira radnu snagu prema ekonomskim sektorima, država je često umjetno povećavala kapacitete neefikasnih poduzeća državi, koja su zapošljavala više ljudi nego što je produktivnost opravdavala. Koristila je radna mjesta kao socijalnu politiku, s ciljem očuvanja statusa zaposlenja kod što većeg broja ljudi — iako su mnogi od njih u stvarnosti bili „tehnološki višak“.
Službeni radni odnos i socijalna sigurnost
U Jugoslaviji, prema Ustavu i zakonima, pravo na rad bilo je ustavno zagarantirano. To je značilo: Radnici nisu mogli biti jednostavno otpušteni. Dugoročna zaposlenost bila je norma, čak i kada su ekonomska realnost i produktivnost bili slabi. To je favoriziralo stabilnost radnih mjesta, ali poticalo inertnost i višak radne snage, osobito u državnim sektorima.
