Agalmatofilija (od grčkog agalma ‘statua’, i philia ‘prijateljstvo, bliskost’) je seksualna ili emocionalna privlačnost prema statui, lutki i sličnom figurativnom predmetu.

Privlačnost može sadržavati i želju za seksualnim kontaktom s predmetom, fantaziju o seksualnim (i ne-seksualnim) susretima s oživljenim ili neoživljenim predmetima, promatranje susreta između samih predmeta, ili seksualni užitak zbog pomisli o pretvaranju sebe ili drugih u predmet. Agalmatofilija može uključivati i pigmalionizam (od mita o Pigmalionu) koji opisuje ljubav prema vlastitom djelu.

Medicina svrstava agalmatofiliju u parafilije, kategoriju srodnih duševnih poremećaja u grupi poremećaja spolne sklonosti.

U znanstvenom i povijesnom kontekstu agalmatofilija promatra kao fenomen percepcije, simbolike i psihologije, a ne nužno kao ponašanje.

Mit o Pigmalionu

Najpoznatiji povijesni (odnosno mitološki) primjer agalmatofilije jest mit o Pigmalionu, opisan u Ovidijevim Metamorfozama. Pigmalion, kipar s Cipra, stvorio je kip žene toliko savršen da se u njega zaljubio. Boginja Afrodita, dirnuta njegovom predanošću, oživjela je kip (Galateju).

Ovaj mit prikazuje idealizaciju savršenog tijela, briše granicu između umjetnosti i stvarnosti i

pokazuje ranu kulturnu fascinaciju neživim, ali „ljudskim“ objektima

Pigmalionov mit i danas se koristi u psihologiji i sociologiji kao metafora projekcije želja.

Antička Grčka i Rim

U antičkoj Grčkoj kipovi nisu bili samo dekoracija, već sveti i emocionalno nabijeni objekti. Postoje zapisi da su ljudi: dodirivali kipove bogova radi blagoslova, ostavljali odjeću i nakit kipovima i osjećali duboku privrženost određenim skulpturama

Rimski povjesničar Plinije Stariji spominje anegdotu o muškarcu koji je navodno pokazivao pretjeranu intimnost prema kipu Afrodite iz Knida, što pokazuje da je fenomen bio poznat, iako društveno ruban.

U srednjem vijeku, s jačanjem kršćanske doktrine, svaki oblik erotske simbolike bio je strogo kontroliran. Međutim kult relikvija i svetih kipova pokazuje emocionalnu vezanost prema objektima a kipovi svetaca često su antropomorfizirani i idealizirani.

U renesansi dolazi do ponovnog slavljenja ljudskog tijela. Umjetnici poput Michelangela stvaraju skulpture koje izazivaju snažne emocionalne reakcije, a zapisi iz tog razdoblja govore o „opčinjenosti“ ljepotom mramornih tijela.

Moderna psihologija i klasifikacija

U suvremenoj psihologiji agalmatofilija se često navodi kao specifičan oblik fetišizma ili se dovodi u vezu s objektofilijom (emocionalna ili romantična vezanost za nežive objekte).

DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) ne navodi agalmatofiliju kao zaseban poremećaj i smatra se parafilijom samo ako uzrokuje patnju, narušava funkcioniranje ili uključuje neprimjerena ponašanja. Drugim riječima, interes sam po sebi nije patološki.

Istraživači nude nekoliko teorijskih objašnjenja:

Kontrola i sigurnost

Kip je pasivan, ne odbacuje i ne zahtijeva — što može biti privlačno osobama s traumama ili socijalnom anksioznošću.

Idealizacija tijela

Kip predstavlja „savršeno“ tijelo bez mana, starenja ili emocionalne složenosti.

Projekcija

Osoba projicira vlastite želje, osobnost i emocije na objekt.

Estetska osjetljivost

Kod nekih ljudi granica između estetskog divljenja i erotske privlačnosti može biti vrlo tanka.

Empirijska istraživanja i učestalost

Zbog prirode teme, empirijska istraživanja su rijetka. Većina podataka dolazi iz: kliničkih studija slučaja, kvalitativnih intervjua i šireg istraživanja fetišizma i objektofilije

Procjene govore da je agalmatofilija iznimno rijetka kao dominantna orijentacija, ali puno češća kao prolazna ili sekundarna fantazija.

Agalmatofilija u suvremenoj kulturi

U modernom dobu tema se pojavljuje u:

filmu (Lars and the Real Girl, Ex Machina)

književnosti i znanstvenoj fantastici

raspravama o humanoidnim robotima i AI-u

Razvoj realističnih lutaka i androida ponovno otvara pitanje emocionalnih veza s umjetnim tijelima, čineći agalmatofiliju relevantnom i u etičkim raspravama 21. stoljeća.

Agalmatofilija je kompleksan fenomen na sjecištu umjetnosti, psihologije, kulture i povijesti. Od mita o Pigmalionu do suvremenih rasprava o umjetnoj inteligenciji, fascinacija neživim ljudskim oblicima pokazuje koliko su ljudska percepcija, želja i simbolika duboko isprepletene.

U većini slučajeva, agalmatofilija nije poremećaj, već specifičan oblik ljudske imaginacije i estetsko-emocionalnog doživljaja.