Židovi su se kao etnička i vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini pojavili nakon progona iz Španjolske krajem 15. stoljeća, kada su tražeći utočište došli u Bosnu (tada u sastavu Osmanskog Carstva). Židovi su se uglavnom nastanili u Čifuthani (židovskoj četvrti) i uživali vjersku autonomiju. Razvili su bogat kulturni život, očuvali ladino jezik, običaje i tradiciju. Židovi se snažno uključuju u javni život, obrazovanje, industriju i trgovinu. Osnivaju se kulturne, humanitarne i obrazovne institucije.
Templ – nekadašnji židovski hram u srcu Sarajeva
Odmah po ulasku Nijemaca u Sarajevo 15. aprila 1941. godine počeli su progoni i maltretiranja sarajevskih Židova. Već sljedećeg dana 16. travnja počela je pljačka i razaranje velikog židovskog hrama.
Kako piše Eli Tauber u svojoj knjizi “Holokaust u Bosni i Hercegovini”, Njemački vojnici mitraljezima su pucali u skupocjene lustere, a na oltar bacali ručne bombe. Zatim je nastalo pravo devastiranje hrama. Uz smijeh njemačkih oficira i vojnika i na očigled policijskih vlasti, rulja (lokalno stanovništvo) je puna dva dana pljačkala i demolirala hram, iznoseći iz svetišta skupocjene stvari, uključujući ćilime, lustere, svijećnjake, klupe, prozore i vrata.
U sklopu hrama se nalazila i zgrada Sefardske židovske općine, a njoj bogata arhiva, velika biblioteka i mali muzej. Sve je to uništeno i razrušeno, a u predvorju hrama spaljena je židovska sveta knjiga Tora, sva biblioteka, koja je imala mnoge knjige od velike historijske i kulturne vrijednosti, te čitava arhiva, koja je sadržavala mnogo originalnih, historijskih dokumenata.
Židovi su stavljeni van zakona, oduzeta im je sva zakonska zaštita, tako da se onda moglo početi sa pljačkanjem njihove imovine. Stavljanje Židova van zakona otpočelo je odmah s uvođenjem ustaške vlasti. Naredba ustaškog redarstva, čiji je prvi upravitelj bio Drago Gregorić.
Nad sarajevskim Židovima je zaveden režim totalne građanske podređenosti. Preko noći su pretvoreni u besplatnu radnu snagu za najteže i najprljavije poslove. Nisu imali pravo šetati trotoarima, boraviti u parku, kupati se u javnim kupatilima, da posjećuju kina, javne lokale, odlaze na izlete. Bili su lišeni prava na državljanstvo i drugih elementarnih građanskih prava. Također, bili su lišeni mogućnosti da se liječe u bolnicama, a kada su odlazili da sahrane svoje najbliže, hapšeni su na grobljima i upućivani u logore.
Židovima je zabranjen izlazak iz Sarajeva, kao i boravak u stanovima i kućama onih koji nisu Židovi. Već 17. svibnja stigla je naredba o nošenju žutih traka.
“Od 1. lipnja nalaže se svima Židovima u dobi od 15-60 godina, nastanjenim u gradu Sarajevu da za vrijeme kretanja po gradu u već ranijem određenom vremenu moraju nositi oko ruke vrpce (trake) propisane od ovog ravnateljstva. Trake će biti od žute tkanine s plavo otisnutom židovskom šestokrakom zvijezdom u sredini, a s jedne strane šestokrake zvijezde pisat će latinicom Židov, a s druge strane na njemačkom Jude”, pisalo je u naredbi ravnatelja Redarstvenog ravnateljstva Branka Džikovića.
Poseban način ponižavanja Židova bio je prisilan rad. Odmah po okupaciji Sarajeva ustaše i policija počeli su sa prisiljavanjem Židova na teške radove. Na ulicama Sarajeva već ranim jutrom mogle su se vidjeti duge kolone Židova muškaraca i žena, starih i mladih, uz naoružanu pratnju ustaša ili policajaca, koji su te kolone vodili na prisilne radove.
Sarajevski Židovi su pokušavali stići do Mostara, koji je zbog Talijanske uprave bio mnogo sigurnije mjesto, no veći dio njih je uhvaćen na Ilidži.
Najveća tragedija sarajevskih Židova počela je 3. listopada 1941. godine. Tog dana ustaške vlasti počele su sa odvođenjem Židova u koncentracijske logore.
Te noći iz kuća su odvedeni svi Židovi koji su stanovali u glavnim ulicama grada Sarajeva. Pored uništavanja Židova ustaške i njemačke vlasti htjeli su se domoći najboljih stanova u centralnom dijelu Sarajeva. Oko ponoći na vrata stanova u Aleksandrovoj ulici (današnja Titova), agenti su provaljivali u stanove, te naređivali Židovima da se spreme za logor dajući im najviše pola sata vremena za pripremu.
Oni su odvođeni do Čengić-Vile, gdje su ih ustaše i policajci prvo temeljito pljačkali, kod svakoga su tražili zlato i nakit, a onda su ih strpali u stočne vagone i odvezli u Kruščicu.
Židovi su počeli tražiti nadu u prelasku na drugu vjeru kako bi izbjegli sudbinu odvođenja u logore. Prema spisku koje je Gradsko poglavarstvo dostavilo Jevrejskoj opštini “istup iz jevrejske vjere” najavilo je od 10. aprila do 30. septembra 1941. godine 190 Židova, i to na rimokatoličku vjeru 75, na starokatoličku 4, na grčko-istočnu 6, a na islam 51.
Židovima je oduzimano sve, pa i vjenčano prstenje
U studenom je došlo do najvećeg progona Židova, a većina je bez ikakve selekcije uhvaćena i prebačena u logore Loborgrad, Jasenovac, Stara Gradiška i Đakovo.
Najbolji primjer kako je bilo ko mogao postupati prema Židovima kako je htio je slučaj porodice Hereka. Imanje petočlane porodice je zapalo za oko vodniku Ismetu Čoliću pripadniku Crne Legije. Cijela porodica je likvidirana na njihovom imanju na Mejtašu, a 18-godišnja Gizele Hereka je prethodno silovana. Nakon što je ustanovljeno da je ih je ubio Čolić, uhapšen je ali je nakon intervencije Francetića pušten isti dan.
Godine 1945. u Sarajevu je ostalo svega stotinjak Židova koji su živjeli u tajnosti među muslimanskim ili kršćanskim porodicama. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je živjelo oko 12.000 Židova, što je činilo 15 posto popluacije Sarajeva. Od tog broja 9.000 sarajevskih Židova je ubijeno u Holokaustu. Ubijani su svi, bez obzira na dob, od dojenčadi do nepokretnih staraca. Holokaust je trajno izmijenio vjersku strukturu grada Sarajeva, pa je tako nakon Drugog svjetskog rata u gradu živjelo svega nekoliko stotina Židova.
Nakon više od 80 godina od početka progona sarajevskih Židova u gradu Sarajevu još uvijek ne postoji spomenik žrtvama Holokausta.
