Oker (grč. preko njem.), prir. anorg. pigment žutih, smeđih i crvenkastih tonova. Obojenost mu daju željezni oksidi (limonit, goethit i hematit). Služi u slikarstvu (od prapovijesti do danas) i bojenju tkanina i zidova.
Oker je željezna stijena – glina obojena oksidiranim željezom, jednim od najčešćih metala na Zemlji. Željezo je posvuda. Ispira se u tlo i otječe. Zadržava se u otopini i skuplja se u jezerskim i morskim sedimentima. Pritisnut još sedimenata, tijekom galaktičkog razdoblja geološkog vremena, formira muljeviti kamen i siltit – oker. In situ, oker može prikazati spektakularan raspon tonova i uzoraka – zahrđale pruge na liticama oštre poput oštrice ili sočne mrlje koje se toliko dramatično razlikuju da izložene stijene izgledaju poput divovskih slojevitih kolača.
Davno, daleko na horizontu ljudske povijesti, otkriveno je da se gruda okera može samljeti u obojeni prah. Prah se može pomiješati s tekućinom – slinom, vodom ili urinom – i stvoriti tvar koja se zatim može nanositi na gotovo svaku površinu. Boja se kretala od žute do narančaste do smeđe. Bio je to ugodan efekt i ljudi su išli na određene udaljenosti kako bi dohvatili kamenje, prosijavajući ruševine tražeći baš pravu nijansu. Mijenjali su ih i trgovali, i na taj su način boje počele putovati dalje. Bile su cijenjene. Ponekad je oker sadržavao pahuljice tinjca ili pirita, što je dodavalo sjaj boji. Za to bi putovali malo dalje, tražili malo više u zamjenu.
Nije poznato kada je točno počelo i kako se oker prvi put koristio. Zbirka kostiju Homo erectusa u Keniji od prije 285 000 godina pronađena je uz pet kilograma sakupljene oker. Neadretalci su izrađivali pigment od okera još prije 250 000 godina. U špilji Blombos u Južnoj Africi identificirana su dva 100 000 godina stara “kompleta alata” od okera: žrvnjevi i čekićari, rogovi, lopatica tuljana – sve s tragovima okera na sebi. Mikroskopskim pregledom tragova zabilježeni su trenuci i radnje. Zrna okera otkrivaju sitne tragove, udarne akcije i udaranje.
